REFLEKSIJE VREMENA” – IZLOŽBA U GROŽNJANSKOJ GALERIJI FONTICUS

U petak 23. prosinca otvoren je selektirani, kolektivni, tematski, likovni projekt naziva “Refleksije vremena” predstavljajući 62 rada iz Likovnog fundusa Grožnjan. Izložbu je otvorio Claudio Štokovac, a radove je iscrpno predstavio kustos galerije Fonticus Eugen Borkovsky rekavši da su pred nama različiti individualni pristupi koji su nalazili moduse i mjesta prezentacije u suvremenom kulturnom prostoru te da svaki od izloženih radova nosi neku od oznaka propitivanja suvremenosti na načine otvorenih i jasnih poruka ili insinuacija, dokumentiranja ili provokacija. Autori to rade svjesno ili instinktivno, a kustos želi prenijeti artistička priopćenja koja mogu promatrača usmjeriti ka prepoznavanju stanja svijeta u kome živi zajedno s umjetnikom.

Izabrani radovi pripadaju različitim poetikama, stilovima i vremenima. Neka djela su starija, a neka sasvim svježa. Raspon njihova nastanka je od 1960. do 2016. godine. Možemo prepoznati odlike umjetničkih praksi druge polovice prošlog, početka ovog stoljeća, pa do današnjih dana: slobodno kretanje kroz područje iskaza, upotreba raznorodnih materijala, različitih medija, novih tehnologija. Suvremenost nalaže potrebu da stare riječi „promatrač“ i „svjedok“ zamijenimo pojmom „sudionik“. Tako „Refleksije vremena“, zapravo propituju, provociraju, započinju diskusiju.

“David Belas oslobađajući se narativnosti, na bijeloj podlozi, kreira drhtave, minuciozne, apstraktne hologramske zapise, poput ritualnog oblikovanja/ukrašavanja čipkom, dok Barbara Blasin svjedoči dramatičnim događanjima u Zagrebu, te je iz serije autoričinih bilježaka ovog događaja, izdvojena jedna fotografija. Matjaž Borovničar radom promišljanje usmjeruje vizualizaciji osobnog stanja unutar povijesnog trenutka, a socijalno političke konotacije izaziva rad kojeg podastire Darko Brajković Njapo. On uzima zemljopisnu, političku kartu Europe i na njoj dramatično intervenira. Umjetnik izrezuje teritorije koje nazivamo državama, a ostavlja samo granične linije. Bruna Dobrilović se poigrava geometriziranim oblicima i njihovim nabrajanjem. Niz radova nastaje tako da se detalji mijenjaju tempom istraživanja, a Bojan Dolenec nudi impresiju trenutka. On podastire doživljaj fizičke boli te odsustvo, nestajanje pa pojavljivanje svijesti o sebi.

Ideju slobode izbora i uporabe osobnog prostora vizualno komentira Slađan Dragojević. On, radoznalim objektivom, u reportažnom tonu, bilježi scenu interijera. Diana Drča, umjetnica koja se pretežno bavi keramičkom tehnologijom, oblikuje maske lica. Ona nudi ideju maske ali ju doslovno dijeli na pola, izvodi samo polovicu lica. Drugu polovicu oblikuje sjena ili naša mašta. Ovaj rad možemo percipirati kao provokaciju, a promatrač je izazvan na doživljaj i razmišljanje o tjeskobnom vremenu. Melita Falamić, sklona poetici i bilježenju značenja postupaka i/ili stvari, predstavljena je fotografskim radom. Fernando, na temu slobode izbora i prostora aktivnosti, predstavljen je svjetlosnim zapisima koji nude izvjesnu provokativnost. On fotografira intimno druženje ljudi u, najvjerojatnije, privatnom prostoru, dok Lana Flanjak problematizira sukob pojmova prostor i vrijeme. Krešimira Gojanović uvijek nas prisiljava na pomno razgledavanje njenih maštovitih radova. Kao refleksije u vremenu, predstavlja razmišljanje o drugačijosti spajajući mistično i realno, sukobljavajući oblikovno i smisleno.

Na radu Burhana Hadžialjevića umjetnik kao podlogu uzima geometrijski raster uklopljen u ručno rađen papir i na njemu prikazuje simbole, a Evin Hadžialjević predstavlja performance kroz video-rad nastao na lokaciji Grožnjan. Umjetnica ga naziva „Rolling Down Memory Lane“. Kako autorica sama pojašnjava, u video-instalaciji radi se o jednostavnom fizičkom činu putovanja koje problematizira pojam vremena i prostora propitujući prolaznost/neprolaznost vremena. Đeko Hodžić problematizira blisku povijesnu realnost. Njegov rad možemo postaviti na univerzalno područje upozorenja. Slavica Isovska  sačinjava umjetničku knjigu, seriju fotografija koje progovaraju o emocijama, a Saša Jantolek nudi neobičan rad, skulpturu čovjeka koji nosi teret. No, na njegovim leđima ne nalazimo torbu, naprtnjači ili zavežljaj. Tu je umjetnik smjestio cijelo jedno naselje, malo mjesto, gradić. Armano Jeričević dosjetljivim radom progovara o stanju vremena sadašnjeg. On uzima simbol radničke klase, plavo radno odijelo i pakira ga u staklenku za zimnicu. Ovaj rad grubo nas vraća u realnost koju obilježava neoliberalizam.

Marino Jugovac prometnu oznaku pretvara u znak refleksije o suvremenosti, grubim alatom gestualno obrađujući podlogu. Silvana Konjevoda predstavljena je radom kojeg imenuje „Ups 03“. Pred nama je slikarska površina bogata tonskim zapisima i linijama. Saša Kosanović fotografskim medijem bilježi dvije petokrake zvijezde izvedene na metalnoj podlozi neke porte. Primjećujemo rubove spajanja metalnih ploča, a jedna zvijezda je izoštrenija. Kadar je značajno dramatiziran okomicom koja stabilizira kompoziciju cijelog rada i privlači pogled. Jelena Kovačić predstavljena je radom akrilom na običnom, ambalažnom kartonu većih dimenzija. Iz konglomerata nakupina i poteza iščitavamo mogući dokumentarni sadržaj nadrealističkih asocijacija. Redistribucija oblikovanja mogao bi biti podnaslov za rad/radove Ivana Kuharića. On fotografskom kamerom bilježi zapise, grafite neslaganja s pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji.

Branko Kukurin predstavljen je radom iz 2004. godine koji djeluje kao nadrealna kompozicija, dok Andrea Kustić pronalazi elegantnu kutiju za cigare sa oznakama idejnog osnivača bivše Jugoslavije, Josipa Broza Tita.  Edvard Kužina se igra idejom monumenta. On na pod postavlja sjenu obilježja neke značajne osobe, no izostavlja samog nositelja slave. Igra riječima i pojmovima okosnica je promišljanja o elementu zemlji u radu Gordane Kužina, dok Miranda Legović podastire humoran fotografsko-dizajnerski rad.   Prilazeći radu Milana Marina ulazimo u područje reinterpretacije energija. Prostor slike očituje se ispunjenošću podloge ritualnim aktivitetom. Mat površina, prigušen kolor, bogatstvo tonskih gradacija, gruba tekstura i snažna gesta, donose rezultat blizak autorovu senzibilitetu, dok korištenje simbola, od oblika preko znakova socijalnih situacija do predmeta sa uporabnim karakteristikama, Slavicu Marin privodi narativnom načinu likovnog promišljanja. Josip Mijić zastupljen je radom koji funkcionira kao provokacija. On u kićastom okviru, kakve imaju gobleni ili mnoge uokvirene ilustracije po našim kućama, izmamljuje formu u kojoj se možemo pokušati ogledati.

Medijska arheologija, pronađena na internetu ili u tisku provocira Radenka Milaka. On izabire provokativni motiv i dosljedno ga prenosi u medij slikarstva. Penka Mincheva izvela je rad koji označen istraživanjem odnosa lokacija – vrijeme, Zoltan Novak izvodi vizualno promišljanje kao svojevrsno propitivanja smisla prometnog znaka iz grupe izričitih naredbi, a Bruno Paladin uslojava, niže, slaže slojeve kojima gradi razigranu ali stabilnu kompoziciju. Plavetnilo kao čežnja mogao bi biti naslov rada kojeg potpisuje Tereza Pavlović. Umjetnici najčešće nisu revolucionari ali često svojim radovima komentiraju ili problematiziraju recentne događaje koji ih zbunjuju ili sa kojima se ne slažu. Često su radovi angažirane izjave vezane uz lokaciju i vrijeme. Jedan tako određen rad potpisuje Iva Pevalek Iris Poljan nudi dosjetljiv rad  kojeg naziva „Vrste komunikacija“, upotrebljavajući nelikovne predmete i materijale, a vizualno i značenjski zanimljiv rad potpisuje Dijana Rajković. Ona kažiprstom, na način ponavljanja otiska, oslanjajući se na osobni tjelesni znak, problematizira općenito, ljudsko i univerzumsko. Relja Rajković progovara o kretanju. On asocira na vizualizaciju turbulencija suvremenog svijeta.

Zdravko Rajković evocirajući duboko proživljene osjećaje osobnog stanja kreira pejzaž, dok je Aleksandra Rotar predstavljena radom gdje fotografskom tehnologijom zapaža pa obrađuje neznatni, prozaični motiv. Refik Fiko Saliji preoblikuje mjerni instrument, metar, provokativno se poligravajući oblikom zvijezde petokrake, dok Robert Sironić osobnim zapažanjem locira ideju ovog projekta. On, prolazeći ulicom, primjećuje grafite, a Goran Skorup Gromsky, zapaža i fotografski bilježi nelogičnu situaciju u okruženju. Dorotea Smrkinić zastupljena je radom koji odražava suvremeno, a predstavljeni rad/grafit Krešimira Sokola likovno je stiliziran. Krunislav Stojanovski predstavljen je radom „Meandar“, (Hommage á Knifer), a Nina Šperanda problematizira neke od kombinacija uvriježenih osjeta ali uvodi i ideju slutnje. Luiza Štokovac, na izloženoj fotografiji koju naziva: Ulični ukrasi, problematizira vjersko-sekularnu problematiku, a Bojan Šumonja predstavljen je slikarskim radom izvedenim uljem na platnu.

Zanimljivim i promišljenim radom zastupljena je Goranka Supin, dok je Noel Šuran predstavljen je konceptualnim radom iz projekta QUOD FATUM EST OVIUM. Nicola Tomasi predstavljen je radom kojeg naziva „#M12“. Radi se o slikarskom radu kombiniranim tehnologijama. Na nekim dijelovima podloge, umjetnik koristi reljefno dograđivanje elemenata rada.  Dosjetljivo, s dozom sarkazma, suvremenost problematizira Zlata Tomljenović., a Jelena Tondini uzima ovčju kožu i na njoj užarenim željezom u obliku pravokutnika pečatira šahovski raster.  Mnogo ozbiljniji pristup mogućnostima emanacije apstraktnog značenja linije/crte predstavlja Claudio Ugussi , dok Urša Valič u aktivistički, provokativni rad uklapa osobni stav, vrijeme radnje i mišljenje o stanju civilizacije. Marko Vukša. podastire naoko jednostavni, prostoručni crtež. Dva pravokutnika koji se preklapaju i potpis, vizualne su sastavnice rada ugljenom na žućkastom ambalažnom papiru. Roberta Weissman Nagy u sprezi s zadanošću materije i idejom oblika izgovara meditativnu igru osobnog stanja, a Andrej Zbašnik predstavljen je radom na kojem najprije primjećujemo intervencije nezaustavljivim nizom šara sredstvima za pisanje, olovkom i kemijskom olovkom. Jure Zrimšek nudi ideju propitivanja i redefiniranja osobnog položaja u kaotičnom svijetu inzistirajući  na poziciji između sadržaja i značenja. Pred nama je osobna reminiscencija na viđeno / doživljeno. Metafora, poruka, prikriveni osjećaji, preneseni su u materijal kao oznaka na barometru osobnog. “

Tekst Marko ŠORGO

Fotografije Lidija KUHA
R