Gradska galerija Fonticus Grožnjan najavljuje selektirani, kolektivni, tematski, likovni projekt ‘Edukacija / Insegnamento’, koji će biti predstavljen 29. prosinca, u 19 sati. Autor projekta je Eugen Borkovsky.
Proslovi:
Autori radova:
Lea Bernetič Zelenko, Željko Bobanović Don Bobo, Matjaž Borovničar, Darko Brajković Njapo, Tajči Čekada, Barbara Cetina, Amina Konate Visintin, Ivo Dejanović, Sascha Dejanovic, Verica Dimeska, Slađan Dragojević, Diana Drča, Fernando, Željka Gradski, Igor Gustini, Slavica Isovska, Tina Konec, Edvard Kužina, Gordana Kužina, Miranda Legović, Drago Leskovar, Milan Marin, Slavica Marin, Klavdija Marušič, Vanja Mervič, Josip Mijić, Nevenka Miklenić, Iva Milinković, Gail Morris, Vesna Paladin, Miha Pečar, Renata Pentek Šimoković, Refik Fiko Saliji, Živana Selimović, Dorotea Smrkinić, Krunislav Stojanovski, Luiza Štokovac, Vanja Subotić, Goranka Supin, Noel Šuran, Miriam Elettra Vaccari, Urša Valič, Asja Vasiljev, Marija Vasiljev, Ivona Verbanac, Andrea Verdelago, Vasko Vidmar, Nataša Vlačić, Matilda Zanini, Andrej Zbašnik
Neznanje je korijen svega zla (Platon)
Edukacija proširuje horizonte, izoštrava percepciju svijeta oko nas. Educirana osoba lakše odolijeva nacionalizmima, segregacijama po boji kože, spolu, erotskoj orijentaciji, razlici u pogledima na realnost. Edukacija nosi slobodniji pristup životu i udaljavanje od dogmi. Educirana osoba ne podliježe lako reklamama niti političkim uzurpacijama mišljenja. Educirana osoba ima svijest o ekološkoj zapuštenosti svijeta i agresivnoj eksploataciji u recentno vrijeme neoliberalizma. Edukacija nosi ideju pravedne raspodjele dobara…
Kao podnaslov, uzet je citat Platona jer je on izgovoren još u osvit rađanja, danas stare, natrule, Europe. Jer, baš ovo Platonovo mišljenje kao da unaprijed grdi ovu civilizaciju kojoj je postao cilj manipulirati hrpom nepismenih vjernika ili potrošača koji slijepo uslužuju izmišljene nacionalizme, vjerske dogme i reklamne poruke. Kao da se križarski/profiterski ratovi još nisu završili.
Kroz povijest, za većinu ljudi odrastanje je nudilo učenje i načine ponašanja na primjerima starijih. Djeca su rano počinjala pomagati u poslovima domaćinstva (radu na poljima, zanatima…). Na ovaj način se mlade učilo i odgajalo. Znanje čitanja i pisanja nije bilo nužno. Vladari ili vjerski velikodostojnici su dugo kroz povijest bili jedini pismeni ljudi, koji su znanje koristili za promoviranje religijskih tekstova i tema. Djecu imućnih podučavali su privatni učitelji, često religijski određenim sadržajem.
Još jedan razlog nepismenosti bio je nedostatak tekstova; postojeći su pisani ručno. Uvođenje tiskanja donosi umnožavanje tekstova i povećava pismenost. Unatoč tome, većina stanovništva nije imala širu naobrazbu do XIX. st., kada se počinje uvoditi osnovno obrazovanje. Na suvremen način, u Europi i SAD-u, nastava u ciljano izgrađenim zgradama, počinje cca prije 150 godina. Industrijalizacija i razvoj urbanog načina života inicira razvoj školstva.
Velika Britanija je oklijevala prihvatiti sistem edukacije na državnom nivou (tek 1870. godine), pa se razvio sistem privatnih škola gdje se nastava plaćala. Danas se vodi polemika o programu jer postoji školstvo pod okriljem vjerskih zajednica. Edukacija u SAD-u polazi od ideje discipliniranja djece, a trebalo je stoljeće da se sistem školovanja uvede za pluralno stanovništvo SAD-a (u praksi - da se jezično unificiraju i kulturno angliziraju raznorodni doseljenici).
Školovanje i odgoj pripremaju dijete za njegovu životnu ulogu. Oni su instrument preko kojeg se ostvaruje identitet pojedinca. Emil Dirkem smatra: „škola je most između pojedinca i društva.“ Škola bi trebala učiti djecu o tome kako se društvo ne sastoji samo od roditelja, rođaka, prijatelja, već da postoje uvjeti i mogućnosti jednaki za sve. Iako se znanje individualno stiče ono bi trebalo biti bogatstvo na korist cijele zajednice. Škola, uz kućni odgoj, trebala bi doprinositi jačanju socijalne integracije. To je važno u rasno/etnički mješovitim društvima, današnjim tvorevinama: „državama“. Jer, slobodno društvo ne može postojati bez originalnosti, kreativnosti i kritičkih mišljenja.
Danas su škole sustav discipliniranja i zbrinjavanja mladih, ili sustav učenja temeljnih (ili bespogovornih) vrijednosti. Edukacija se često svodi na učenje gotovoga znanja i ponavljanje gradiva. Takav način učenja vodi priznavanju nametnutih, neprovjerenih autoriteta. U većini škola ocjenjuju se disciplina i sklonost ponavljanju, a ne kreativnost
Zbog važnosti obrazovanja svaka vlast želi odrediti koncepciju i sadržaj. Škola je važan aparat države u liberalnom kapitalizmu jer se u školi ne uče samo znanja i vještine potrebne na radnom mjestu nego se prenosi i ideologija. Svrha prikrivene ideologije u školi je da uvjeri ljude koji stasaju kako je njihov status prirodan i nepromjenljiv. U školi se budući radnici uče biti poslušni kako ne bi ugrozili postojeći sistem društva. Obrazovanje je u krizi, posebno u zemljama koje uz ograničene resurse i nerazvijene privrede tragaju za svojom pozicijom. Obrazovne ustanove gube bit: pripremanja mladih da pomognu kako bi Svijet postao bolje mjesto. Pohlepa je učinila svoje: u američkim školama individualistički ciljevi postižu se tako da učenici već u osnovnim školama svake godine bivaju preraspodijeljeni u nove razrede. Ovime pojam prijateljstva sve više nestaje. Uz nestajanje prijateljstava nestaje i socijalne kohezije.
Seneka (Rim), na početku naše ere, kaže: „Onome tko ne zna u koju luku treba uploviti, nijedan vjetar neće biti povoljan.“ Pokazuje se problem kriterija pri izboru podataka u recentno vrijeme kakofonije informacija. Produkcija nebitnih ili nesigurnih podataka nije prisutna samo u znanosti. Kritičko mišljenje je posebno važno danas, kada se, zahvaljujući internetu, može podjednako glasno čuti skoro svačije mišljenje. (…Hrvatska je loše ocijenjena u kategoriji poticanja kritičkog razmišljanja u obrazovanju. Hrvatska je na 136. mjestu od 140 zemalja. Sve države proizašle iz Jugoslavije pozicionirane su bolje…)
Predrasude su česta utočišta neznanja. Iz njih izviru oblici ljudskih diskriminacija. One svjedoče o jednostavnom neznanju, ali češće o nesposobnosti da se prihvati pravo pojedinaca na drukčije mišljenje ili pravo na drugačiji život. Tu su rasne, klasne, nacionalne, spolne i sl. predrasude; opravdanja za segregaciju drukčijih. Predrasude su udvostručeno neznanje: stvarno neznanje + nesposobnost za snošljivost. Socijalna segregacija prema znanju ne smije biti temelj nekog novog rasizma. Jer, doista je istina „da su svi ljudi neznalice, samo na različitim područjima“. Stoga su najrazvijeniji narodi, društva „utemeljena na znanju" uspjela postići da se, za slabije na jednom području znanja, otvore mogućnosti napredovanja u drugom.
Eugen Borkovsky, 2018.
https://www.culturenet.hr/default.aspx?id=88353&fbclid=IwAR33Eyy-3XqQheT-BlVc2v7gjEsLUSwqSxfoVJpvcN3f9LJ9dFhiyubynCI
